Naš način disanja predstavlja način na koji živimo… a većina odraslih ljudi koristi samo jednu trećinu dišnog sustava za proces disanja. Kako vi dišete?
Prirodno dišu mala djeca i životinje kod kojih se vidi da se najveći pokreti tijekom disanja događaju u području trbuha. Za razliku od male djece, odrasli ljudi uglavnom dišu „prsno”, koristeći samo manji gornji dio pluća, a tijekom stresnih i zahtjevnih situacija, disanje se ne produbljuje u donje dijelove pluća nego zaustavlja ili ubrzava stvarajući dodatne napore za organizam.
Prirodno disanje je trbušno disanje tijekom kojeg se prilikom udaha ošit spušta prema dolje otvarajući prostor širenju donjeg dijela pluća, te se shodno tome širi i trbuh. Prilikom izdaha se ošit podiže istiskujući zrak iz pluća te se trbuh spušta.
Ošit ne može funkcionirati ako je naš živčani sustav opterećen stresovima i strahovima. Rad ošita sputavaju i sve napetosti nakupljene u mišićima, tetivama i ligamentima. Za razliku od većine mišića u tijelu, koji su svi vezani za krute, bazične kosti ili one pomične, ošit nije. On je umetnut između donjih rebara i kralježnice, neposredno uz psoas mišić, no ne oblaže niti jednu kost posebno, a pridržava ga njegova središnja tetiva smještena odmah ispod srca. Da bi ošit funkcionirao kako treba, ne samo da psihički moramo biti neopterećeni, već nam i kralježnica, kao i zdjelica, moraju biti zdravi i pokretni, a držanje pravilno. Napetosti koje se nalaze oko organa u trbuhu, kao posljedica stresa, potiskivanja osjećaja i loših navika, nepovoljno utječu na ošit.
Svi nesvjesno dišemo na način koji nas štedi od konfrontacije s fizičkim i psihičkim nelagodama.
Zbog slabog rada ošita i zgrčenosti trbušnih mišića dišemo gornjim dijelom pluća. Budući da su prsa i ključne kosti djelomično nepokretne, takvo disanje zahtjeva dodatno naprezanje mišića i energiju. I unatoč cijeloj toj aktivnosti kako bi udahnuli, često nam nedostaje kisika jer je potencijal gornjeg dijela pluća znatno manji nego donjeg. Kako bi zadovoljili potrebu za kisikom i opuštanjem napetosti, nastojimo produbiti dah još jačim podizanjem prsnog koša, no to i dalje nije duboki udah, i umjesto opuštanja, samim takvim disanjem stvaramo dodatne napetosti i tjeskobu.
Disanje i autonomni živčani sustav
O disanju ne moramo razmišljati jer je pod kontrolom autonomnog ili vegetativnog živčanog sustava koji upravlja funkcijama koje su zajedničke svim živim bićima, inervira sve unutarnje organe, sve glatke mišiće i žlijezde, te srčani mišić. Ovaj živčani sustav radi autonomno, bez voljne kontrole, i dijeli se na simpatički i parasimpatički, te intramuralni- crijevni živčani sustav koji obuhvaća vlakna simpatikusa i parasimpatikusa unutar crijeva. Simpatikus i parasimpatikus djeluju suprotno na jedan organ te su kod zdravog organizma u određenoj ravnoteži. Simpatički živčani sustav aktivira se kao odgovor na obranu organizma, odnosno on ubrzava srčani ritam i kontraktibilnost mišića, uzrokuje dilataciju bronha, oslobađanje glukoze iz jetre te pojačava snagu mišića. Parasimpatički sustav usporava srčani ritam, snižava krvni tlak, poboljšava probavu i usporava disanje. Simpatički sustav je zadužen za „borba ili bijeg” reakcije, a parasimpatički omogućuje tijelu da se odmori.
U situacijama trajne emocionalne i mentalne opterećenosti, produženim situacijama stresa, simpatički sustav je stalno aktiviran bez normalne aktivacije parasimpatičkog sustava.
Kao rezultat na pojačanu aktivnost simpatičkog sustava, aktivira se i cijeli imunološki sustav te nastaju upalni procesi u tijelu. (Ova neravnoteža može dovesti i do neurotoksičnih promjena u mozgu te ga, između ostalog, učiniti osjetljivijim i na depresiju.)
Obračunavanje sa stresom ne nudi izlaz.
Trbušno disanje i duboki odmor
Glavna funkcija parasimpatičkog sustava jest osiguravanje životnih funkcija u stanju mirovanja, tijekom odmora i oporavka organizma. Oko 90% parasimpatičkih vlakana dolazi u organe putem lutajućeg živca (n. vagus). Disanje ošitom stimulira lutajući živac. Bilo koji način dubokog, sporog, trbušnog disanja, stimulira lutajući živac i aktivira parasimpatički živčani sustav.Kada se tijekom disanja pojavi opuštenost i ugoda, znači da je parasimpatički sustav uključen te je omogućen oporavak organizma.
Disanje ošitom održava zdrav kardiovaskularni, dišni, imunološki i probavni sustav, poboljšava raspoloženje, fokus, sposobnost učenja i pamćenja, povećava razinu energije, poboljšava tjelesno držanje i čini nas mlađima.
Prilikom ponovnog učenja disanja ošitom važno je da postoji namjera bez napora, odnosno da trudom i naporom ne uključujemo simpatički živčani sustav kako bi uključili parasimpatički. Kako bi to postigli, nužno je da vježbamo usmjeravanje pozornosti. Ciklus treninga The Art of Mindfulness uz grupnu podršku usmjeren je na postupno uvježbavanje usmjerene pozornosti i disanja.
MALI KORACI:
Zijevnite. Opušteno i potpuno zijevnite kao pred spavanje.
Sada kada znate kako izgleda trbušni udisaj, možete ga u početku vježbati zijevanjem. Samo pazite- počet će vam se i spavati. 🙂
Lezite sa savijenim nogama u koljenima tako da stopala dodiruju pod. Stavite dlanove na pupak i svakim udisajem opušteno “punite trbuh zrakom”.
U unutarnjem dijalogu recite svojemu tijelu: “sada možeš disati opušteno i duboko u trbuh” i prepustite se.
