Pročitajmo ponovno: Kako sam, MISLEĆI da sam svjesna, otkrila svoju nesvjesnost.
Tako je, mislila sam. Kako nam, zapravo, jedna riječ može poremetiti cijeli sustav i značenje te nas odmaknuti od prave istine za kojom svi tragamo.
Cijelo sam svoje putovanje u mindfulnessu posvetila traganju za istinom, a zapela sam u krug čistog izbjegavanja i nepreuzimanja odgovornosti. Morala sam se, prije ili kasnije, suočiti sa sobom, svojim traumama i okidačima. Taj bijeg u misli, gdje mislimo da sve znamo i da nam je sve jasno, može djelovati kao istina, ali tek kada se odmaknemo i sagledamo sliku iz perspektive promatrača – ili možda potencijalnog kupca koji nije siguran želi li uložiti u sliku ili ne – uviđamo da naše misli stanu samo u jedan prostor: glavu.
Ne dopuštaju nam da ih progutamo kroz vrat, prodišemo kroz prsa, probavimo kroz trbuh i, na kraju, utemeljimo i uzemljimo kroz noge. Zato se i nazivaju misli – ostaju zarobljene u glavi i ne ostavljaju nam prostor za širenje i svjesnost.
I tako sam ja, misleći da mi je sve jasno, da sve dobro vidim i čujem, prolazila kroz konstantni vrtlog istih događaja u životu, odbacujući ideju da je pravi rad na sebi i integracija emocija zapravo svakodnevna praksa mindfulnessa, sjesti sa sobom, u tišini i, ono najgore, u vlastitoj boli. Moj je um vjerovao da sve razumije i da mu nije potrebno to raditi kada zaista dođe teška situacija. Mislila sam da je dovoljno samo vrtjeti misli, priča o tome i buljiti u zid.
Ali realnost i događaji uvijek dođu na naša vrata i strpljivo čekaju da ih otvorimo. Mi ih, pak, promatramo kroz špijunku i molimo da odu. No realnost je puno tvrdoglavija od toga, uvijek se vraća i traži nas.
Nakon nekoliko mjeseci igranja lovice sa samom sobom i bježanja od odgovornosti, na koje me Lidija toliko puta podsjećala kako bih krenula svojim pravim putem u ovoj našoj prekrasnoj priči, život mi je zadao nekoliko teških udaraca. Više nisam imala snage za borbu ni za život. Bila sam stjerana u kut, bez izbora, bez prava na daljnje skrivene igre. Jedini odabir bio je – suočiti se sa sobom i svojom boli.
Dok ovo pišem, ni sama ne znam kako se točno sve dogodilo. Znam samo da sam se morala natjerati da svaki dan odradim barem jednu mindfulness vježbu, pa makar trajala samo pet minuta. Morala sam si zapovjediti da to učinim, kao što roditelj uči dijete da mora svaki dan oprati zube. Tako sam i ja učila samu sebe, preuzimajući odgovornost za vlastiti život.
Mislila sam: Koliko mi se ovo ne da. Kako je glupo odvojiti pet minuta za sebe, samo da bih sjedila u vlastitoj boli i promatrala što se sa mnom zbiva. Kamo idem? Ili samo sjedim u blatu koje sam si sama stvorila od suza boli koje mi je život nanio?
Dan po dan, moje mi je tijelo ponekad reklo: Ajmo probati onu vježbu od dvadeset minuta. Drugi dan bih se opet vratila na onu od pet minuta, i tako u krug. Igrala sam se roditelja i djeteta sa samom sobom, dok mom sustavu to nije postalo normalno da svakodnevno traži barem tih pet minuta, gaseći sve vanjsko i uranjajući u unutrašnjost sebe kako bi otkrio što se u meni zbiva.
A onda sam primijetila nešto nevjerojatno – sama sam sebe pitala: Kako si? Tko si ti? Što želiš?
A odgovora nije bilo.
Možda se to čini tužnim, ne znati tko ste i što želite ali zapravo je prekrasno. Jer neznanje je znak da ste na početku. A kada shvatite da ne znate, tada se u vama budi ona dječja radoznalost i zaigranost ostavljajući vas da otkrivate tko ste i što želite biti. Kao što dijete bira igračku tako i vi ovdje vidite sebe kao praznu stranicu. Stranicu koja ne zna tko je ni kako je. No vi, svjesni sebe, preuzimate odgovornost kako bi uzeli olovku i radoznali krenuli u avanturu otkrivanja.
Ali, da biste to učinili, morate se sagledati u potpunosti, zajedno sa svom boli koju nosite, a koja vas je dosad udaljavala od vas samih i vašeg rasta.
Predivno je to saznanje, ali do njega nije lako doći. A kada dođete do njega, shvatite da ste tek na početku. Smiješne li ironije zar ne?
Tek tada ugledate stepenice ispred sebe kojima trebate krenuti a umislili ste si da ste napravili prvi korak. O ne, ne! Da biste napravili prvi korak, potrebno je dublje zaroniti u sebe i svoje boli, jer su vas one oblikovale. I ono najvažnije, shvatite da vas nitko neće pogurati naprijed. Prvi korak zaranjanja u nelagodu samih sebe morate napraviti sami kako bi dobili uvid a se iza boli kriju rješenja i odgovori koja nam trebaju da bi gradili nešto novo, nešto svjesnije!
Ivona Bugnar- “Inspiracija nakon vježbe”
