Kako sam, misleći da sam svjesna, otkrila svoju nesvjesnost…

Pročitajmo ponovno: Kako sam, MISLEĆI da sam svjesna, otkrila svoju nesvjesnost.

 

Tako je, mislila sam. Kako nam, zapravo, jedna riječ može poremetiti cijeli sustav i značenje te nas odmaknuti od prave istine za kojom svi tragamo.

 

Cijelo sam svoje putovanje u mindfulnessu posvetila traganju za istinom, a zapela sam u krug čistog izbjegavanja i nepreuzimanja odgovornosti. Morala sam se, prije ili kasnije, suočiti sa sobom, svojim traumama i okidačima. Taj bijeg u misli, gdje mislimo da sve znamo i da nam je sve jasno, može djelovati kao istina, ali tek kada se odmaknemo i sagledamo sliku iz perspektive promatrača – ili možda potencijalnog kupca koji nije siguran želi li uložiti u sliku ili ne – uviđamo da naše misli stanu samo u jedan prostor: glavu.

Ne dopuštaju nam da ih progutamo kroz vrat, prodišemo kroz prsa, probavimo kroz trbuh i, na kraju, utemeljimo i uzemljimo kroz noge. Zato se i nazivaju misli – ostaju zarobljene u glavi i ne ostavljaju nam prostor za širenje i svjesnost.

I tako sam ja, misleći da mi je sve jasno, da sve dobro vidim i čujem, prolazila kroz konstantni vrtlog istih događaja u životu, odbacujući ideju da je pravi rad na sebi i integracija emocija zapravo svakodnevna praksa mindfulnessa, sjesti sa sobom, u tišini i, ono najgore, u vlastitoj boli. Moj je um vjerovao da sve razumije i da mu nije potrebno to raditi kada zaista dođe teška situacija. Mislila sam da je dovoljno samo vrtjeti misli, priča o tome i buljiti u zid.

Ali realnost i događaji uvijek dođu na naša vrata i strpljivo čekaju da ih otvorimo. Mi ih, pak, promatramo kroz špijunku i molimo da odu. No realnost je puno tvrdoglavija od toga, uvijek se vraća i traži nas.

Nakon nekoliko mjeseci igranja lovice sa samom sobom i bježanja od odgovornosti, na koje me Lidija toliko puta podsjećala kako bih krenula svojim pravim putem u ovoj našoj prekrasnoj priči, život mi je zadao nekoliko teških udaraca. Više nisam imala snage za borbu ni za život. Bila sam stjerana u kut, bez izbora, bez prava na daljnje skrivene igre. Jedini odabir bio je – suočiti se sa sobom i svojom boli.

Dok ovo pišem, ni sama ne znam kako se točno sve dogodilo. Znam samo da sam se morala natjerati da svaki dan odradim barem jednu mindfulness vježbu, pa makar trajala samo pet minuta. Morala sam si zapovjediti da to učinim, kao što roditelj uči dijete da mora svaki dan oprati zube. Tako sam i ja učila samu sebe, preuzimajući odgovornost za vlastiti život.

Mislila sam: Koliko mi se ovo ne da. Kako je glupo odvojiti pet minuta za sebe, samo da bih sjedila u vlastitoj boli i promatrala što se sa mnom zbiva. Kamo idem? Ili samo sjedim u blatu koje sam si sama stvorila od suza boli koje mi je život nanio?

Dan po dan, moje mi je tijelo ponekad reklo: Ajmo probati onu vježbu od dvadeset minuta. Drugi dan bih se opet vratila na onu od pet minuta, i tako u krug. Igrala sam se roditelja i djeteta sa samom sobom, dok mom sustavu to nije postalo normalno da svakodnevno traži barem tih pet minuta, gaseći sve vanjsko i uranjajući u unutrašnjost sebe kako bi otkrio što se u meni zbiva.

A onda sam primijetila nešto nevjerojatno – sama sam sebe pitala: Kako si? Tko si ti? Što želiš?

A odgovora nije bilo.

Možda se to čini tužnim, ne znati tko ste i što želite ali zapravo je prekrasno. Jer neznanje je znak da ste na početku. A kada shvatite da ne znate, tada se u vama budi ona dječja radoznalost i zaigranost ostavljajući vas da otkrivate tko ste i što želite biti. Kao što dijete bira igračku tako i vi ovdje vidite sebe kao praznu stranicu. Stranicu koja ne zna tko je ni kako je. No vi, svjesni sebe, preuzimate odgovornost kako bi uzeli olovku i radoznali krenuli u avanturu otkrivanja.

Ali, da biste to učinili, morate se sagledati u potpunosti, zajedno sa svom boli koju nosite, a koja vas je dosad udaljavala od vas samih i vašeg rasta.

Predivno je to saznanje, ali do njega nije lako doći. A kada dođete do njega, shvatite da ste tek na početku. Smiješne li ironije zar ne? 

Tek tada ugledate stepenice ispred sebe kojima trebate krenuti a umislili ste si da ste napravili prvi korak. O ne, ne! Da biste napravili prvi korak, potrebno je dublje zaroniti u sebe i svoje boli, jer su vas one oblikovale. I ono najvažnije, shvatite da vas nitko neće pogurati naprijed. Prvi korak zaranjanja u nelagodu samih sebe morate napraviti sami kako bi dobili uvid a se iza boli kriju rješenja i odgovori koja nam trebaju da bi gradili nešto novo, nešto svjesnije! 

 

Ivona Bugnar- “Inspiracija nakon vježbe”

 

 

Vrtite se u krug?

Neke vrtnje u krug ne razvijaju i nisu spirala u dubine, nego crpljenje unutarnjih snaga. I kako vrijeme ide iz tih začaranih krugova, zamki našega uma, postaje sve teže izaći.

 

 

Želimo li izaći iz krugova obrazaca koji nas iscrpljuju i štete nam, važno je znati da promjena kreće iznutra.

Činjenje vanjskih akcija u smislu promjene ponašanja zahtjeva veliki napor, a rijetko će dovesti do dublje promjene. Ono što nam ta akcija može pokazati (pod uvjetom da smo svjesni istraživači vlastitog iskustva i otvoreni za učenje) jest:
– koliko zapravo malo energije za takvu promjenu imamo (jedan od razloga jest jer je ta živčana energija, emocija, zarobljena u štetnom obrascu),
– vjerovanja koja imamo, a koja su u podlozi tog obrasca,
– ograničenja koja proizlaze iz tog obrasca,
– dalekosežnost utjecaja tog obrasca.
 
I samo to svjesno istraživanje donijet će neku promjenu, uvid ili širu perspektivu, no neće nas u potpunosti pomaknuti iz tog obrasca. Ono što hoće napraviti promjenu jest pokretanje te živčane energije i transformacija emocija, te stvaranje nove referentne točke unutar uma. Tada će se prirodno pojaviti nova ponašanja koja će potvrđivati i jačati to novo stanje bivanja.
 
S obzirom na to da smo generacije koje nisu odmalena učili kako prolaziti kroz emocije, a kamoli transformirati one koje kao napetosti, težinu ili bol osjećamo u tijelu, onda to moramo učiti u odrasloj dobi.
I to je dio psihoterapijskih procesa i zato su često same seanse divna životna iskustva.
Jer nas oslobađaju i dubinski trajno mijenjaju…
kada tako odlučimo.

Promjena teče

Neke promjene se dogode iznenada, a neke gradimo. Ponekad smo jako pažljivi u gradnji, a ponekad kao djeca raspemo pijesak posvuda kako bi napravili jednu kulu. Nekada svjesno odlučujemo na koji način ćemo učiniti promjenu, a nekada naše nesvjesno odluči pa se nađemo promijenjeni bez da znamo kako smo došli do toga. Nešto u nama se samo od sebe presložilo i više nismo isti.

Nema pravila za promjene. Čak i ona koja sami odredimo, mijenjaju se tijekom promjene. Danas znamo toliko koliko znamo, sutra smo za doživljaje jednog cijelog dana iskusniji i znamo drugačije.

U razdobljima života kada osjećamo unutarnju čežnju za promjenom na nekom životnom području, a nikako da ju napravimo, često se zna dogoditi da svoju moć i odgovornost prebacujemo na okolnosti, druge ljude ili priče koje imamo o sebi- „ne mogu jer…”.

Važno je razumjeti da na taj način i dalje činite promjenu, no u smjeru da vrijedno gradite postojeće stanje. Promjena teče. Pitanje je samo ide li u smjeru u kojem želimo da ide ili u smjeru da podržava naše trenutno životno stanje s kojim smo nezadovoljni.

Možda je mudrije da usmjerite tijek promjene u „mogu jer…”. (Možda je samo jedan odgovor na ovo pitanje dovoljan: „mogu jer tako želim”.)

Za promjenu na koju se odlučujemo svjesno, važna je priprema.
Uzmite vremena koliko je potrebno kako bi to napravili temeljito. Krećete u novi projekt i važno je dobro istražiti trenutno stanje, početnu točku, i u tome biti iskren prema sebi. Promatrajte svoj unutarnji i vanjski svijet. Istražite i što će vam biti izazovno i pronađite rješenja. Istražite budućnost, buduća ponašanja koja će se razviti s ovom promjenom, razmišljanja, unutarnja stanja. Razlomite svoj put na puno malih koraka i podržavajte sebe na putu promjene. Za svaki korak si barem dajte riječi ohrabrenja i podrške. Zamolite i svoje nesvjesno da vam da odgovore, rješenja i podrži vas u tom procesu.

Svaka promjena uzbudljiv je način učenja o sebi i svojem svemiru. Uzbudljiv način stvaranja nekog drugačijeg svijeta, nekih drugačijih odnosa, otvaranje prostora i ljudima oko nas da u odnosu s nama budu drugačiji. I često „nuspojave”, promjene koje nastanu usputno, oduševljavaju više nego projekt na kojemu radimo.

„Zasukat rukave” i mijenjat svoju psihosomatsku mrežu, neprocjenjivo je iskustvo. I nakon jednog puta, svaki sljedeći je sve uzbudljiviji.

Egzistencijalna važnost mindfulnessa

 

Mindfulness je prirodno stanje potpune prisutnosti u iskustvu sadašnjeg trenutka. Vježbe mindfulnessa su toliko jednostavne da ljudi često imaju potrebu tražiti nešto kompliciranije.

Kao i sve druge vještine, potrebno je redovito vježbanje kako bi se razvila. U početku vježbate sjetiti se uopće vratiti pažnju u sadašnji trenutak tijekom dana, a prihvaćanje iskustava, suosjećanje, mijenjanje postojećih obrazaca ponašnja, osjećanja i mišljenja, i svjesno upravljanje svojim kapacitetima dolazi s daljnom vježbom. 

Vježbanje mindfulnessa je egzistencijalno važno jer vaša pažnja je vaša najvrijednija valuta. Izjava: “Na što usmjerite pažnju, raste”,  sve govori.

Roditelji znaju kako djeca reagiraju kada dobiju njihovu nepodijeljenu pažnju. Znaju i ljudi koji imaju životinje i biljke. Znate i razliku između odnosa ili jela kojemu dajete pažnju i onoga u koje niste uložili svoju pažnju, posla kojemu dajete pažnju i kojemu ne dajete, sebe kad si dajete pažnju i kad si ne dajete. 

U ovom svijetu punom podražaja u kojemu se svi natječu za pažnju, ako niste naučili kako njome upravljati, ako niste mindful (prisutni u sadašnjosti), vaša pažnja odlazi na one ideje koje imaju najbolji marketing (danas i influencera). Tomu dajete svoju životnu energiju i to oblikuje vašu stvarnost. I često vam vrlo lijepo kažu: „hvala na pozornosti”. Toliko je radikalno vidljivo da je postalo nevidljivo.

No nisu samo izvanjski podražaji ti koji vam upravljaju životom. Kada niste mindful, vi ste na automatskom pilotu i vaša pažnja ulaže se u one ideje koje podržavaju vaše postojeće priče o samima sebi i životu, držeći vas tako uvijek u istim odnosima, stanjima, razmišljanjima.

Jeste li se pitali čije ideje živite? Kojim idejama dajete pažnju i realizirate ih u svojem životu? U koje ideje uspjeha, posla, odnosa, sreće, izgleda… ulažete svoju životnu energiju? Koliko pažnje usmjeravate u istraživanje sebe, njegovanje sebe i razvoj svojih ideja? Koliko pažnje dajete svojoj obitelji i drugim važnim bićima u vašem životu? Jeste li prisutni u tim odnosima ili ste na automatskom pilotu, pred TV-om, u mobitelu ili „u glavi”?

Mindfulness nije samo tehnika za smanjivanje stresa, razvoj otpornosti, opuštanje, bolje zdravlje i učenje. Kroz mindfulness vi ste pilot. Vi ste ti koji birate gdje ćete usmjeriti pažnju. Vi ste ti koji činite korekcije kada primijetite da vam je pažnja otišla na sadržaje i ideje koje vam ne doprinose. Vi ste ti koji razdvajate bitno od nebitnog.

Vi ste ti koji stvarate sebe i svoj život.

I pri tome uživate u moćima svojih i svjesnih i nesvjesnih procesa.

I tome učite i svoju djecu i ljude oko sebe.

Mindfulness je vaša prirodna sposobnost. Bazično ste mindful, baš kao i ostatak prirode. Povratak u mindfulness kroz vježbe nije hobi, nego nužnost za svaku osobu koja živi u današnjem društvu.

MALI KORACI

Usmjerite pažnju na disanje i pratite zrak kako se kreće vašim tijelom i sve pokrete i senzacije u tijelu. I pustite sve neka bude baš takvo kakvo je upravo sada. 

Ispričavate li se za osjećaje?


Ljudi si daju vrlo malo prostora za osjećanje i prihvaćanje osjećaja. Postoji u našem društvu ta ideja da treba biti pozitivan i kada se osjećaju loše se ispričavaju za to. Kao da se ispričavaju što imaju rame, nos, misao, srce?

 

Kada smo tako predivan, kompleksan sustav koji se sam obnavlja i iscjeljuje, koji se može prilagoditi na skoro sve situacije i razvijati stalno nove ideje, vještine, neprestano učiti… zbog čega misliti da su neugodni osjećaji suvišni i nešto što bi trebalo odbaciti, izbrisati, ignorirati?
Svi sustavi tijelouma imaju svoju svrhu. Ako ju ne vidite, ne znači da je nema. Osjećaji su tu jer su vam potrebni. Ako negirate ili odbacujete određene osjećaje, ili se trudite biti „racionalni” (?), možda je vrijeme da to promijenite, istražite širu sliku i smisao tih osjećaja.

Ono što bi bilo dobro preispitati i možda odbaciti kao nepotrebno su ideje o pozitivnosti, bježanje od negativnosti, ideje o sreći i idealiziranim slikama života koje su nerealne.

Kategorije “pozitivnog i negativnog” postoje u teoriji afekata, no ne znače to što većina podrazumijeva. Dimenzija pozitivnog afekta obuhvaća emociju radosti, ali i i ljutnje. Pozitivni afekt čine emocije koje angažiraju osobu u određenom smjeru, pokreću osobu da nešto učini, a negativne one koje ju udaljuju od aktivnosti. Drugim riječima, pozitivno i negativno nije istovjetno s ugodom i neugodom.

Svi osjećaji imaju svrhu i u redu su, samo su neki neugodni, a neki ugodni.

Iskrenost prema sebi– prihvaćanje toga što zaista osjećate, i dopuštanje sebi osjećati, puštanje senzacija da teku kroz tijelo, omogućuje tijelu i umu da se dobro prilagode na novu situaciju i promjenu.
Učenje načina na koje možete izraziti svoje osjećaje, omogućuje vam da gradite svoje odnose. Vježbanje prisutnosti (mindfulnessa) omogućava vam da smanjite automatske reakcije i preplavljenost emocijama tako možete bolje upravljati svojim ponašanjem i stanjima.

Vi ste ti koji birate kako ćete uložiti osjećaj.
Uvijek možete potražiti podršku stručnjaka ako želite učiti kako to činiti.

MALI KORACI

Udobno se smjestite i usmjerite pažnju na disanje. Osjetite podlogu (stolicu, krevet, zemlju) na kojoj se nalazite i primijetite stabilnost, sigurnost i podršku koju vam daju.
Pronađite u tijelu neugodni osjećaj. Dišite i recite u sebi: „Dopuštam si osjetiti ovaj osjećaj.” Dišite, promatrajte senzacije i promjene koje se događaju.
(Možete zamijeniti ove riječi i drugima koje su više u skladu s vama, npr. Biram upravo sada osjetiti ovaj osjećaj. Mogu li upravo sada osjetiti ovaj osjećaj?…)

Otpornost u “novom normalnom”

Biološki gledano stres je pozitivni set mehanizama koji osiguravaju preživljavanje. Stresni odgovor nije hitni sustav, nego stalni proces– tijelo i mozak se cijeli dan prilagođavaju na iskustva bez obzira zvali ih mi stresnima ili ne. Stres je aktivni proces prilagodbe i održavanja stabilnosti.

Kada je razina stresa optimalna, učite, postižete bolje rezultate i imate ugodne osjećaje. Optimalna razina stresa poboljšava mišljenje, produktivnost, fokus i kreativnost, pojačava imunitet i snagu, motivaciju i razvija vas.

U vremenima kada su okolnosti u okruženju trajno izmijenjene i ravnoteža mora biti pomaknuta na „novo normalno”, cijena koju tijelo plaća kada je prisiljeno prilagoditi se na psihosocijalne ili fizičke situacije je visoka.

Mozak je vrlo osjetljiv organ koji može biti oštećen dugoročnim toksičnim stresom, ali istovremeno ima sposobnosti mijenjati se i postati otporan. Kada se okolnosti poboljšaju, zdrav mozak pokazuje tu otpornost kroz brz oporavak, a proživljeno stresno iskustvo može čak poslužiti kao zaštita od budućeg stresa. No, ako se okolnosti nastave mozak može „zapeti”, može imati teškoća u prilagođavanju i lošije funkcionirati čak i kad se okolnosti promijene. Mogu se razviti ozbiljna klinička stanja anksioznosti, depresije i dr. Ista unutarnja kemija koja je služila za uspješnu prilagodbu i oporavak mozga, može uzrokovati lošu prilagodbu i funkcioniranje. Toksični stres mijenja i način na koji se moždane stanice povezuju i komuniciraju u različitim dijelovima mozga, tako da postajete sve reaktivniji i napetiji, u pripravnosti. Smanjuju se i vaši kapaciteti i sposobnost učenja. I nije mozak jedini koji lošije funkcionira. Budući da se tijekom dugotrajnog stresa tijelo slabije obnavlja i odmara, s vremenom se mogu pojaviti bolesti u bilo kojem drugom sustavu.

Mindfulness je jednostavan način za upravljanje stresom.

Vježbanje mindfulnessa izgrađuje otpornost i smanjuje aktivnost dijelova mozga koji su uključeni u strah i stresne odgovora, tako da se zadržava sposobnost prilagodbe i učenja u situacijama koje bi inače bile preplavljujuće za vas. U današnjem društvu obično su interpretacije situacija te koje izazivaju stresne reakcije, a ne same situacije. Vježbajući mindfulness možete se odmaknuti od tih uobičajenih interpretacija, naučiti vještine upravljanja svojim fiziološkim reakcijama, umom i ponašanjem kako bi smanjili stres, rješavali situacije kvalitetno i razvili se kroz njih.

Ako ste roditelj, nužno je da naučite upravljati stresom.

Vi ste ti koji ste odgovorni i najvažniji ste zaštitni faktor vašoj djeci u školi i „novom normalnom”. Optimalna razina stresa će ih razviti, no nema potrebe da budu u toksičnom stresu. Zato je neophodno da se pobrinete za sebe i to će se odraziti i na njih. 

 

MALI KORACI

U stresnim situacijama usmjerite pozornost na disanje. Dišite na način da vam udisaj traje do 4, a izdisaj do 6 ili 8. Produljivanje izdisaja opušta tijelo.

Samoća

Vi ste sami.

Nema načina da drugoj osobi prenesete svoje doživljaje niti da razumijete doživljaje drugih. Vaši doživljaji proizvod su vas, doživljaji drugih su njihov proizvod i vi nikada nećete znati kako drugi doživljavaju svijet. 

 

U suštini, nitko ne može doživjeti i razumjeti na vaš način, i koliko god se trudili prenijeti svoje doživljaje, osjećaje i razumijevanje- nitko vas ne može u potpunosti razumijeti. No, ono što možete dijeliti s drugom osobom je čarolija kontakta. Možete podijeliti trenutak međusobnog doživljavanja i  pronalaziti riječi koje nose značenje za oboje, oko kojih se slažete da su značajne za oboje. Bez stvarne mogućnosti da doživite što ta riječ zaista znači za drugu osobu.   

A je li to i bitno?

Razumijevanjem egzistencijalne samoće vraćate pažnju na sebe i važno je da prihvaćate, istražujete i volite sebe te birate načine doživljavanja svijeta tako da živite dobro. Iz ljubavi prema drugoj osobi uz razmijevanje da je i ona sama, važno je samo da i njoj njeni izbori doprinose. 

I to je sve. Da razvijate svoje razumijevanje svijeta tako da živite dobro i uživate u čarolijama kontakata zajedno, a sami.

Lakoća je u prihvaćanju

Prihvaćanje ne znači biti inertan, ne preuzimati odgovornost i ne mijenjati stvari. To nije pasivno stanje „tako je kako je”, nego aktivno.

Prihvaćanje je aktivan čin preuzimanja odgovornosti za unutarnje doživljaje kroz svjesno dopuštanje svemu što doživljavate u sadašnjem trenutku, svim osjetima, senzacijama, osjećajima, mislima, da budu takve kakve jesu. 

To je izraz brige za sebe, davanje sebi slobode osjećanja, podržavanja sebe i istraživanja svojih unutarnjih stanja.

Prihvaćanje donosi puno veću unutarnju transformaciju nego što se na prvi pogled čini.

Vrlo često kad osjetite bol ili osjećaje koji nisu ugodni imate potrebu pobjeći od njih, nekako ih promijeniti, ublažiti ili otupiti. Obično je to prva reakcija na neugodu. Ako usmjerite pažnju na svoje tijelo, možda ćete moći primijetiti kako u tim situacijama i vaše tijelo reagira dodatnom napetošću koja služi kako bi zadržala i potisnula taj neugodni osjećaj i omogućila da funkcionirate „nesmetano”. Osim što tijelo reagira napetošću, vrlo često se dogodi i da posegnete za hranom, alkoholom, tabletama, socijalnim mrežama, TV—om, pretjeranim razmišljanjem i zaključivanjem, prekomjernom meditacijom i vježbanjem i dr. ponašanjima kako bi se „otupili”. No, prije ili kasnije sve ponovno izroni na površinu i to na vrlo kreativne načine, dugoročno kroz narušene odnose ili narušeno zdravlje. Tako ste, na osnovnu nelagodu izbjegavanjem izgradili i dodatnu. 

Kada znate da su neugoda, ljutnja, tuga, strah, bol, napetosti i drugi neugodni osjećaji za koje možda nemate ime… prisutni u vama i da izbjegavanje nije rješenje bez obzira što možda pruža privremeno olakšanje, zar nije mudrije odvojiti nekoliko minuta u svojemu danu kada ćete priznati njihovo postojanje i pustiti se osjećati što osjećate?

Nije potrebno prihvatiti cijelu situaciju za koju vežete te osjećaje. Ako ih doživljavate „ogromnima”, vjerojatno imate razmišljanje kako bi to trebali prihvatiti sve odjednom i da možda nemate snage za to. Krenite s prihvaćanjem senzacija koje su prisutne u sadašnjem trenutku. I ovdje i sada prihvaćajte senzacije koje vam je lako prihvatiti. Rad srca, napetost mišića, bol na jednom mjestu… Nema potrebe mijenjati išta od toga, samo sve primijetite i pustite neka bude, dišite i promatrajte što se zbiva u vama.

Prihvaćanje nije „tehnika” za promjenu stanja, iako se promjena događa. Prihvaćanje je poštivanje sebe i svojih osjećaja, briga o sebi. Svu energiju koju ulažete u izbjegavanje neugode možete usmjeriti u povećanje razumijevanja svojih unutarnjih procesa. Izbjegavanje neće unijeti željene promjene u vaš život. Prihvaćanje hoće pa čak i kada se radi o fizičkoj boli.

Sloboda koju dajete sebi dopuštajući si da osjećate što osjećate, da se mijenjate, razumijete, da se brinete o sebi, stvara lakoću i jednostavnost življenja. Uživajte u razumijevanju sebe i u ugodi i u neugodi.

MALI KORACI

Usmjerite pažnju na disanje i pronađite osjećaj koji ne prihvaćate.

Priznajte postojanje tog osjećaja tako da izgovorite u sebi: „Upravo sada osjećam….”

Promatrajte senzacije u tijelu i dok dišete možete si govoriti „Osjećam.”, „U redu je osjećati…”

Dišite i pustite neka sve bude. Istražujte i promatrajte.

Prihvaćanje je sastavni dio mindfulness stanja i vježbi koje možete naučiti na radionicama The Art of Mindfulness .

Zadovoljstvo povezivanja

 

Jeste li znali povezanost s drugim ljudima utječe na vitalnost i osjećaj strasti prema životu, a nepovezanost doslovno stvara fizičku bol?

Mozak se “uključuje” i “isključuje” ovisno o socijalnim interakcijama.

U mozgu postoji nekoliko područja koja čine sustav nagrađivanja. Taj sustav nagrađuje vas osjećajem zadovoljstva kada steknete nova znanja.  Zadovoljstvo vas motivira za ponavljanje ponašanja koje vas je do njega dovelo. Prepoznajete to i u životu, zar ne?

Osjećaj vitalnosti, volje, strasti za životom ovisi o aktivaciji ovog sustava nagrađivanja.

A kako bi se aktivirao dovoljan je već jednostavan čin prijateljskog pogleda ili osmijeha, jer naš mozak je inherentno, urođeno, socijalan. Potrebe za odnosima s ljudima u mozgu osnovne su, kao i hrana i sigurnost.

Privrženost, poštovanje, pažnja, odobravanje, prihvaćanje, razumijevanje aktiviraju sustav nagrađivanja, i to jače ako dolaze od ljudi koji nam se sviđaju i važni su nam.

Važnost odnosa s drugim ljudima za dobrobit vidi se najbolje u situacijama socijalne isključenosti, izolacije i ponižavanja. Sustav nagrađivanja tada smanjuje svoju aktivnost, što rezultira smanjenjem životne vitalnosti, volje i razvojem depresije. No, osim toga, takva socijalna iskustva uključuju i mreže za bol u mozgu. 

Drugim riječima, osoba kojoj nisu zadovoljene potrebe za socijalnim odnosima osjeća fizičku bol.


MALI KORACI

Budite svjesni u svojim odnosima. Vaši postupci uključuju i isključuju zadovoljstvo ili bol u drugim ljudima, pa uložite svoju pažnju u podržavanje druge osobe. Samim time podržavate i sebe, jer osim što gradite svoje odnose, sustav za nagrađivanje uključuje se i kada se ponašamo altruistično, volonterski- kad podržavamo druge ljude.

Jedan od odnosa koji aktivira sustav nagrađivanja jest odnos povjerenja i razumijevanja izgrađen između klijenta i terapeuta. U takvom odnosu, u našem se mozgu lakše mijenjanju postojeće slike o sebi. Promjena u terapijskom procesu nije imaginarna, nego utjelovljena promjena u mozgu.

Upotrijebite ovo znanje za izgradnju kvalitetnijih odnosa i poklonite sebi životno iskustvo procesa promjene u terapijskom odnosu.

Osobni razvoj i roditeljske “greške”

(Želim napomenuti da se u ovom članku ne bavim situacijama teške povrede djetetove dobrobiti i ne pišem o transgeneracijskim prijenosima, prenatalnim, perinatalna i iskustvima u ranom djetinjstvu i jesu li ili nisu utjecala i kako. Tema je pogled na roditeljske “greške” uz pitanje: na koji način su te “greške” potaknule razvoj naših sposobnosti.)

Na ovu temu se sjetim svoje prijateljice Lane koja je sa svojom mamom sudjelovala u radionici o ranim iskustvima i njihovim utjecajima na život u odrasloj dobi. Neko vrijeme nakon radionice mama ju je nazvala da joj kaže kako je naučila puno o svojemu djetinjstvu i da je koristila tehniku pisanja pisama opraštanja kako bi oprostila svojim roditeljima za neka iskustva koja im je zamjerala. Nazvala ju je točno u trenutku kada je Lana pisala pismo opraštanja.

– A kome ti imaš pisati pismo?

– Pa tebi, mama.

Tišina.

Kako smo nasljedili i tjekom djetinjstva “upijali” ponašanja i svjetonazor svojih roditelja, sasvim je prirodno da vam roditelji često „iskoče” kada krenete „raditi na sebi”. Ipak osobni razvoj znači da radite na prepoznavanju i poštivanju svoje jedinstvenosti, jačanju osobne moći, izgradnji vlastitog razumijevanja svijeta i činjenju izbora koji su u skladu s vama. Jasno je da će viđenje svijeta i navike ponašanja koje ste primili od roditelja prije ili kasnije doći pod povećalo i bit će potrebno mijenjati ih. I vrlo je izvjesno da ćete se konfrontirati sa situacijama u kojima ste kao dijete doživjeli nepravdu od strane roditelja. I tu se vrlo često zna pojačati zamjeranje ili okrivljavanje tih iskustava za današnje stanje i prozivanje roditelja (i drugih predaka). Nekada se godine osobnog razvoja svedu na rad na odnosima s roditeljima… 

Vaši roditelji su činili u skladu sa svojim viđenjem stvari i možda su njihova ponašanja bila neusklađena s vašim potrebama i vidite ih kao greške. No,  sve to što iz prvog obiteljskog sustava doživljavate kao prepreke, mogu se vidjeti i kao prečke na ljestvama vašeg razvoja.

Odrasli vi možete vidjeti da su upravo te situacije zbog kojih zamjerate, doprinijele razvoju neke vaše supersposobnosti ili vještine. Ili još uvijek doprinose? Razmotrite tu ideju.

 

I umjesto godina bavljenja prošlošću možete se, na primjer, vratiti u sadašnjost i preuzeti odgovornost i napraviti promjenu sada. Ako imate potrebu za roditeljskom podrškom, možete sami sebi u unutarnjem svijetu biti roditelji, dati si podršku i odrastati. Možete mijenjati sve što ste pokupili iz obitelji, a što nije u skladu s vašim vrijednostima i razumijevanjima. Da, možda neće biti ugodno u ovom procesu promjene i bit će potrebno ulagati pažnju i učiti nove stvari. Možda će vam ovaj proces pokazati sve razlike između vas i roditelja, unijeti prostora između vas, možda će vas zbližiti, a možda udaljiti. Kad krenete ovim putem, vjerujem da ćete otkriti da sav trud vrijedi više nego što ste na početku mogli i zamisliti.

 

I, ako ste roditelj,

vaše tzv. greške nose sjeme supersposobnosti. Činite najbolje što možete, razvijajte se i vjerujte u snage svog djeteta. Svima dobro dođu prečke na ljestvama razvoja.

 

MALI KORACI

Prisjetite se neke situacije iz vašeg djetinjstva oko koje gradite zamjeranje i promislite koju sposobnost ste zbog toga ojačali ili razvili, i što ste dobroga naučili.  

 

Ako vam je potrebno, javite se za individualni termin ili potražite podršku drugih stručnjaka kako bi krenuli u ovaj proces promjene perspektive, preuzimanja odgovornosti za promjenu i odrastanja.